Odrasli a nedorasli

odrastanjeOdrasli a nedorasli, svuda su oko nas. Odrastanje je postalo krajnje nezanimljivo i mukotrpno. Čim se rodimo, od nas se očekuje da što pre odrastemo kako bi na odredjen način, neko neodredjeno vreme živeli i onda kad tad, po nekakvom, uvek neshvatljivom redu, (iz)umrli.
Priličan broj kandidata za odrastanje dosta naivno i brzopleto prihvata nametnuta pravila, te se olako opredeljuje za odrastanje kao uslov da što bolje i što duže (po)žive. Naravno, usred odrastanja i uvek iznenada, stiže spoznaja: odrastanje uopšte nije lako, šta više, vrlo je bolno! I, ma koliko se protivili ili otimali, odrastanje nastavlja da se odvija u nekakvoj gladijatorskoj areni sa mnogo niskih i svakojakih drugih udaraca, sa obiljem neizvesnosti, trpljenja i nepodnošljivog poniženja, a u atmosferi potpune i sveopšte nemoći.

Iskonski nagon za opstankom mnoge nedorasle prisili da napuste arenu, nesvesne da izvan nema ničeg osim blata, živog peska i poneke šume usred beskrajnih vrleti i goleti…! Oni brzo shvate da nema lagodnog puta kroz život ali, u silnoj želji da izbegnu nepredvidive teškoće života zastaju, zastajkuju, osvrću se,  zaostaju, onda stanu i – nikada ne odrastu! Oni napred ne žele, a nazad ne mogu – povratka u majčinu utrobu jednostavno nema!

U dubokom strahu od odrastanja, nedorasli odbijaju svaku pomisao da odrastu i ostaju deca koja vremenom dobiju izgled odraslih. Oni rado prihvataju svoj novi izgled! Oduševljeno oblače odeću za odrasle i fingiraju njihov život do najsitnijih detalja, ali bez obaveza i odgovornosti od kojih su upravo pobegli! Kako bi to sebi opravdali, a pred drugima sakrili, oni se ponašaju u mačo stilu, ali jednim okom uvek zagledani u neko utočište bez  javnosti i bolnih izazova.

Nedoraslo

Nedorasla a mora da pliva!

„Nedorasli“ su bučni, nametljivi, agresivni, uvek protivni, mrzovoljni i bezobrazno zahtevni. Ne jadikuju često, ali kad to rade, obavezno optužuju društvo, sistem i poredak, druge i drugačije i to samo zato što ne mogu da osmisle život ni da zamisle sebe u tom životu.
„Odrasli“ a nedorasli, žive u nekom svom snu o životu izvan života, bez rada i odgovornosti. Oni uporno „potvrdjuju“ i „dokazuju“ svoju „odraslost“ kroz svakojake „nestašluke“ ,terevenke i poroke – i sve to samo zato i samo zbog toga što ne žele da odrastu! I ne samo da ne žele, već drčno i bahato odbijaju svaku šansu za to. Oni se super provode, sve je kul, a duboko u sebi znaju da je to samo iluzija života.

Mogu li oni ikada odrasti? Mogu, ako pronadju put. A jedini put je otvaranje! Otvorenost ka novim spoznajama unosi svetlo u njihove živote i daje potrebnu snagu da, prvo shvate, a onda i prihvate da menjaju sebe – da pobede strah od odrastanja!
Ako se okruže pozitivnom energijom kojom drugi ljudi zrače, probudiće se iz letargije i učmalosti, a klupče njihovog života koje se vrtelo u krug, počeće da se odmotava. Oni će brzo shvatiti da ne postoje granice do kojih se ne može stići, da je sve podložno promenama i da, onaj ko ne želi da se menja, zaostaje (zakržljao) u razvoju! Shvatiće oni da su duhovni starci u „šesnaestoj“ ili „tridesetpetoj“ i da su i „istine“ u koje veruju „zastarele“, jer su promenljive!

Stvarnost koju „vidimo“  je puki odraz datih okolnosti i našeg mentalnog sklopa, emotivne zrelosti i sposobnosti da je spoznamo u datom vremenu, situaciji i prostoru. Pa, kad je već tako, kad se sve oko nas neprekidno menja, i naša svest mora da se menja, ukoliko ne želimo ostati zarobljeni u sopstvenoj čauri, uplašeni i stoga ranjivi, ukratko – odrasli a nedorasli da životu stanemo na crtu, onu istu crtu koju smo povukli kad smo se rodili.